Grad Buzet

BUZET 

(Pinquentum - Pilsent - Plzet - Blzet - Pinguente - Buzet)

Grad na čunjastom brdu što se podigao usred plodne doline kojom protječe rijeka Mirna. Pretpovijesna gradina; akropolskog tipa, na čiji se vrh nekad uspinjalo kružno, kao obodom puževe kućice. U doba Rimljana naselje je utvrđeno, ali upravo do njegova podnožja počeli su stizati različiti narodi u vrijeme seoba, među kojima su posljednji stigli Slaveni.

Buzet se prvi put spominje 804. godine, no kontinuitet naselja pratimo od pretpovijesti, preko antike, srednjeg vijeka - sve do danas. U VI st. grad potpada pod vlast Bizanta, a tijekom kasnijih stoljeća postaje posjed karolinških markgrofova i akvilejskih patrijarha, te važna utvrda u vrijeme feudalnih borbi. Od 1420.godine Buzet je pod vlašću Mlečana koji obnavljaju bedeme i grad opasaju jakim zidom, osobito 1511. kada Buzet postaje sijelo vojnog upravitelja Istre, tzv. Rašporskog kapetana (Capitana de Raspo).

Tijekom arheoloških istraživanja u blizini Buzeta proneđena su tri ranosrednjovjekovna lokaliteta: na brežuljku Brežac - longobardsko groblje (iz VI-VII st.), na brežuljku Mejica - bizantska nekropola (iz VII-VIII st.), a uz sjeverne gradske zidine - starohrvatsko groblje s nalazima iz IX-X stoljeća.

Grad Buzet teče kosom brda od sjevera prema jugu. Ima dvoja gradska vrata, Vela i Mala (XVI st.), četiri trga, međusobno spojena trima glavnim ulicama. Trg na kojem je smještena župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije (XVIII st.), isklesan je na živom kamenu. Osim župne crkve u kojoj su smještene glasovite orgulje Gaetana Callida iz 1787. godine, te raritet - gotička pokaznica iz 1453. godine, ali i niz drugih liturgijskih predmeta, u Starome gradu Buzetu je i crkva sv. Jurja na čijem je portalu upisana godina 1611. Iznad sakristije je preslica sa dva okna i jednim zvonom. Unutrašnjost crkve krase venecijanski drveni oltar, bočni barokni oltar, velika platna - slike svetaca iz XVIII st., te izrezbarene korske klupe - barokni rad domaćeg majstora.

Od profane srednjovjekovne arhitekture ističu se palača kapetana, s grbovima i neobično plemenito riješenim portalom (XVII st.), te skladište za žito, na kojem su grbovi buzetskih gradonačelnika. No, srce grada bila je Vela šterna - gradska cisterna s baroknim ukrasima iz XVIII st. smještena na središnjem gradskom trgu, gdje je, osim za vodospremu, služila i kao mjesto okupljanja i odmora.

Izvan grada nalaze se još i crkva sv.Marije Magdalene iz 1325.g., na groblju crkva sv. Vida iz 1653.g. s kipom sv. Vida iz 1414.g., barokna crkva sv. Ane s križnim tlocrtom,te crkva sv.Ivana iz 1634.g. s rezbarenim glavnim oltarom i kvalitetnim slikama iz XVII stoljeća.

Zavičajni muzej Buzeštine, uz arheološki i povijesni odjel, čuva bogatu etnografsku građu. Arheološka i povijesna zbirka nalaze se u obnovljenoj zgradi iz 1639. godine, a u još pet starobuzetskih građevina iz XVI st. smještene su zbirke pojedinih obrta: češljara, pekara, kovačnica, metlara, te radionice tkalačkog, lončarskog i postolarskog obrta. Uz predmete iz pretpovijesti, u arheološkoj je zbirci izložena i građa rimskog doba, a u povijesnoj se zbirci nalaze kopije srednjovjekovnih fresaka, odljevi natpisa pisanih glagoljicom te predmeti vezani uz doba i ličnosti narodnoga preporoda u Istri.

ROČ je glagoljaški srednjevjekovni gradić koji administartivno pripada Gradu Buzetu. Prvi se put u povjesnim izvorima spominje 1064. godine kao Ruz te 1102. godine kao Ronz.  

U Roču i okolici (Rim) otkriveni su rimski nalazi (stele). Iz ranokršćanskog su doba ostaci crkve sv. Maura i krstionice iz V–VI.st. Od srednjovjekovnog kaštela očuvana je samo kula na sjevernoj strani naselja. Zidine s kulama, puškarnicama i dvojnim gradskim vratima građene su nakon 1421. godine. U romaničkoj kapelici sv. Petra (kasnije Sv. Rok) s upisanom polukružnom apsidom sačuvani su ostatci dvaju slojeva fresaka: stariji ciklus sv. Pavla djelo je nepoznatog majstora iz XIV.st., a mlađi, Maiestas Domini i apostoli, domaćega majstora iz druge polovine XV.st. Župna crkva sv. Bartula više je puta dograđivana; iz 1495. godine je svetište s mrežastim svodom. Uz crkvu je zvonik građen iz XV–XVI. st. U crkvi sv. Antuna opata otkriven je Ročki glagoljski abecedarij, grafit datiran oko 1200. godine, ujedno najstariji očuvan glagolsjki abecedarij. Na trgu, uz crkvu, ističu se renesansna kuća iz 1475., maniristička palača s portalom i grad. loža iz XVIII.st.

Roč je od XIII.st. jako središte glagoljaške književnosti, u kojem djeluju glagoljaši Šimun Greblo, Juri žakan, Jeronim Greblo, Ivan Benčić. Među ostalim knjigama tu su se čuvali Brevijar Vida Omišljanina i Misal Bartola Krbavca. Očuvane su zbirke Ročki pergamenti, adm. korespondencija XVI–XVIII. st., Kvaderna bratovštine sv. Bartula i Ročkoga komuna (1523–1626), te Ročki misal iz XV.st., koji je danas pohranjen u Kopenhagenu. U prostoru gradskih vrata uređen je lapidarij. Pokraj Velih vrata smještena je i mletačka bombarda - top koji datira u XV. stoljeće.

U Roču se svake godine održava „Mala glagoljska akademija“ , državna smotra koju pohađaju nadareni učenici šestih razreda osnovnih škola iz cijele Hrvatske. Tu uče čitati i pisati glagoljicu, te se dublje upoznaju sa glagoljskom baštinom.

Katedra Čakavskog sabora iz Roča je 2000. godine u Roču postavila repliku Gutenbergove glagoljske tiskarske preše čiji je autor prof. Frane Paro. Ročka tiskarska preša jedino je mjesto na svijetu gdje se danas može otisnuti tekst pomičnim olovnim glagoljskim slovima.

U Roču je djelovala i udruga Prijatelji Roča koja je okupljala umjetnike iz više zemalja koji su u Roču stvarali i Roču poklanjali svoje radove. Tako se danas na ulicama Roča nalaze brojne skulpture, a u galeriji Ronz iznad Velih vrata i slike, notni materijali, poezija i drugi dokumenti nastali na druženjima Prijatelja Roča.

Roč je i gradić glazbenog amaterizma. Ovdje se, u organizaciji ŽKUD - a „Istarski željezničar“ Roč, svake godine u svibnju održava međunarodna manifestacija „Z armoniku v Roč“ koja okuplja svirače na dijatonskim harmonikama – trieštinama.

Više informacija: www.tz-buzet.hr

HUM je najmanji grad na svijetu. Smješten je 14 km jugoistočno od Buzeta, na izoliranu položaju na brežuljku iznad izvorišta rijeke Mirne. Vjerojatno je gradinskoga postanja, premda očuvani urbani elementi pripadaju tek srednjem vijeku.

Kaštel oko kojega je nastalo naselje izgrađen je vjerojatno u XI.st., a prvi se put spominje 1102. u obliku Holm u darovnici markgrofa Ulrika II. Na početku XIII.st. pripao je akvilejskim patrijarsima, a 1412. osvajaju ga Mlečani (rašporski kapetan J. de Ripa), koji su srušili zidine i kaštel kao odmazdu za pruženi otpor i u čijem je vlasništvu ostao do propasti Mletačke Republike (1797). Od XVI.st. stanovnici Huma među sobom biraju župana. Teško je stradao u prvom naletu vojske Vuka i Nikole Frankopana 1615. za Uskočkoga rata, kada su u pohodima kraljevaca spaljena i opustošena i okolna sela. Utvrđeno naselje očuvalo je odlike srednjovjekovne urbane arhitekture i organizacije na vrlo maloj površini (stoga se naziva »najmanjim gradom na svijetu«). Sa zapadne je strane grad zatvoren krilom gradskih zidina, a ostali dio bedema tvore međusobno povezani vanjski zidovi kuća. Prostor je dvjema uzdužnim ulicama podijeljen u tri dijela. U sastavu zidina blizu gradskih vrata (iz 1562) uzdiže se toranj iz 1552 (glagoljski natpis spominje majstora Gržinića). Na najvišoj je točki župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije, klasicističkog pročelja, izgrađena 1802. na mjestu crkve iz XIII.st. Crkva je bila preuređena početkom XVII.st. na inicijativu župana i zbora vijećnika koji su tada predstavljali gradsku vlast. U njoj je na glavnom oltaru slika B. d’Anne, a na jednom bočnom slika I. Bastiana (Baštijana); ima kasnogotičke kaleže i ciborij iz 1539. Na gradskim je vratima glagoljski natpis iz 1562. Na groblju je romanička grobna kapela sv. Jeronima iz XII. st., jednobrodna građevina s upisanom polukružnom apsidom, s vrlo vrijednim zidnim slikama iz druge polovine XII.st. i mnoštvom grafita. Freske u trima ciklusima (Navještenje, Pohođenje, Muka Kristova) nastale su pod jakim utjecajem bizantskog slikarstva. Crkvica je imala trijem izgrađen 1537., koji je u XIX.st. srušen. U njoj se nalazio tzv. Humski triptih, polikromni drveni retabl s trima slikama i lunetom (tempere na platnu), s likovima Bogorodice s Djetetom i svecima. Glagoljski natpis na papiru na predeli datira ga u 1529., rad Antuna s Padove (Kašćerge). Iz Huma su dva glagoljska brevijara koja se čuvaju u Zagrebu.

Sedamdesetih godina obnovljen je običaj biranja humskog župana na leto dan. Tradicionalno se ta manifestacija održava u okviru obilježavanja Dana Huma u lipnju.

Osim što je poznat kao najmanji grad na svijetu, odnedavno ponosno nosi i naziv Grada biske - rakije sa imelom, čija receptura potječe upravo iz Huma. Svake godine krajem listopada upravo u ovom gradiću održava se Smotra rakija gdje se poznati proizvođači rakija iz cijele Istre natječu za najbolju rakiju. 

Više informacija: www.hum.hr

ALEJA GLAGOLJAŠA - je kulturna i turistička znamenitost koju čini serija od 11 spomenika postavljenih na 7 kilometara dugom put između srednjevjekovnih gradića Roča i Huma. Osmišljena je  i realizirana kao projekt Čakavskog sabora u čast prvom slavenskom pismu glagoljici. Idejni pokretač Aleje glagoljaša bio je istarski književnik Zvane Črnja, a osmislili su je kipar Želimir Janeš i profesor Josip Bratulić. 

Aleju čini 11 spomen-obilježja, od kojih je deset od kamena, a posljednje obilježje izrađeno je od bakra.

1. Stup Čakavskoga sabora, izveden je u obliku glagoljskog slova S koje simbolizira logos, um, razlog kao i prvo slavensko pismo i početke slavenske pismenosti.

2. Stol Ćirila i Metoda na čijem je obodu zapisan naziv ovog spomen obilježja latinicom, ćirilicom i glagoljicom. Obilježje je posvećeno Svetoj braći Ćirilu i Metodu, utemeljiteljima slavenske pismenosti.

3. Katedra Klimenta Ohridskoga predstavlja katedru za učitelja okruženu s osam stolaca za učenike. Ovo obilježje je posvećeno Klimentu Ohridskom najzaslužnijem učeniku Ćirila i Metoda koji je osnovao slavensko sveučilište u Ohridu.

4. Glagoljski lapidarij predstavlja kopije najvažnijih glagoljskih spomenika. Nalazi se uz crkvicu Gospe od Snijega u selu Brnobići. Sadrži Plominski ulomak, Kninski ulomak, Valunsku ploču, Krčki natpis, Plastovski ulomak, Baščansku ploču, Kamenicu za blagoslovljenu vodu iz Mošćenica, Grdoselski ulomak, Kustodiua iz Vrha, Senjsku ploču i Supetarski ulomak.

5. Klanac hrvatskoga Lucidara je suhozid u obliku planine Učke i na njegovu vrhu je postavljen veliki kamen koji predstavlja oblak nad Učkom. Ovo je obilježje posvećeno hrvatskom Lucidaru, srednjovjekovnoj enciklopediji kojom su se služili glagoljaši.

6. Vidikovac Grgura Ninskoga, kameni blok (knjiga) s uklesanim glagoljičnim, ćiriličnim i latiničnim slovima. Postavljen u čast biskupu Grguru Ninskom, jednom od najvećih zagovornika staroslavenskog jezika i glagoljice.

7. Uspon Istarskoga razvoda čine kamena vrata u obliku glagoljskog slova L, kroz koja prolazi put a oko njega su razasuti kamena glagoljska slova koja ispisuju riječi Istarski razvod. Istarski razvod je skup isprava iz XIII. i XIV. stoljeća o razgraničenju posjeda feudalnih gospodara Istre: akvilejskog patrijarhata, Pazinske knežije i Mlečana. Isprave su bile pisane latinskim, njemačkim i hrvatskim jezikom, a sačuvan je prijepis na hrvatskom jeziku kojeg je sastavio pop glagoljaš Mikula Gologorički.

8. Zid hrvatskih protestanata i heretika je kamena klepsidra s imenima poznatih hrvatskih protestanata koji su tiskali knjige na glagoljici. U zid je također ugrađeno i sedam kamenih ploča s citatima iz njihovih djela.

9. Odmorište žakna Jurja je spomen na prvu hrvatsku tiskanu knjigu od 7 kamenih stolaca u obliku slova koja ispisuju ime žakna Jurja. Žakan Juri iz Roča je u Misalu kneza Novaka najavio prvo tiskanje hrvatske knjige – Misala po zakonu rimskoga dvora iz 1483.

10. Spomen otporu i slobodi obilježje je sastavljeno od tri kamena bloka koji stoje jedan na drugome. Nalazi se na samom ulazu u Hum. Pojedini blok simbolizira jedno povijesno razdoblje: stari vijek, srednji vijek i novi vijek. Sva tri bloka zajedno simboliziraju otpor žitelja Humštine i vječitu težnju za mirom i slobodom.

11. Gradska vrata najmanjeg grada na svijetu – Huma su bakrena vrata s bukranijem, alkama i kalendarijem, koji prikazuje radove u polju u svakome mjesecu kroz godinu. Na dvjema alkama ispisane su riječi dobrodošlice.

Više informacija: www.hum.hr

KOTLI - slikovito selo u blizini Huma kroz kojeg protječe rijeka Mirna padajući u slapovima. Nekada poznato središte zanata i mlinova. Danas su sačuvane dvije vodenice od kojih je jedna djelomično obnovljena. Selo je naziv dobilo prema udubini u stjeni koja je dio korita potoka, a ima oblik kotla.

Više informacija: www.tz-buzet.hr

VRH je naselje smjesteno 6 km jugozapadno od Buzeta.

Smješten je na dominantnom položaju u brdima između rijeka Mirne i Butonige. Vrh prvi se put spominje u pisanim izvorima 1195. Bio je dio feudalnog posjeda sa središtem u Sovinjaku pripadao je akvilejskim patrijarsima, zatim Pazinskoj knežiji (u urbaru 1498. naziva se Perg), a od 1508. Veneciji. Na području Vrha u XVI.st. postojala je velika šuma hrasta, jasena i kestena. Nema prepoznatljivih tragova kaštela, već naselje ostavlja dojam ruralne aglomeracije koja je bila opasana bedemima. U mletačko doba bio je podčinjen Sovinjaku. Kao župa navodi se od 1231. Župna crkva Uznesenja Marijina nalazi se na rubu naselja: izgrađena u XIV.st., bila je obnovljena 1518. i ponovno 1927. U njoj je 1948. Branko Fučić otkrio kamenu gotičku figuralno ukrašenu kustodiju kipara Benka iz Sočerge, s glagoljskim natpisom iz 1463., te škropionicu s glagoljskom datacijom iz 1552. Zvonik odvojen od crkve izgrađen je 1904. Ispod naselja nalazi se kapela sv. Antuna opata, podignuta 1894. na mjestu prijašnje. 

Zbog geografskog položaja, klime i sastava tla Vrh i njegova okolica poznati su po uzgoju vinove loze iz koje se proizvode vrlo kvalitetna vina, i ono što je naročito zanimljivo, vrhuvski pjenušac.
Postoje dvije legende kako je pjenušac dospio u Vrh. 
Prva kaže ovako: kada je Napoleonova vojska zauzela područje oko Buzeta, mlada djevojka našla je ranjenog vojnika u dolini rijeke Mirne. Ona mu je pružila pomoć i njegovala ga, a on joj je zauzvrat otkrio kako se pravi pjenušac.
Druga legenda pak kaže da receptura za pripremanje pjenušca potječe od svećenika Vranića koji je bio porijeklom iz regije Trento u Italiji koja je vrlo poznata po vinima. U XIX. st. svećenik je uvjerio stanovnike Vrha da počnu proizvoditi pjenušac za potrebe crkve. Zanimljivo je da su oni proizvodili pjenušac samo od crnih sorti grožđa klasičnom metodom.

Danas u Vrhu gotovo svaka vinogradarska obitelj proizvodi pjenušac, ili kako oni kažu butilije, prvenstveno za svoje potrebe.

RAČICE su jedno od naselja Grada Buzeta. Nalazi se na uzvisini koja se odvaja od brda između Buzeta i Draguća, iznad doline potoka Rečice. Arheološki nalazi potvrđuju naseljenost područja već u antici (ruševine ant. građevina, epigrafski spomenici, rim. grobovi).

U pov. dokumentima spominje se prvi put 1312. kao Rachiz. U srednjem vijeku Račice su samostalna gospoštija nezavisna od Pazinske knežije, od 1494. do XIX. st. u posjedu grofova Walderstein. Barokni kaštel iz XVIII. st. na južnom rubu naselja izgrađen je na mjestu srednjovjekovnoga. Župna crkva Presvetoga Trojstva, izvorno romanička, dograđivana je 1700. i 1941. Na sjevernom zidu očuvan je ostatak freske s prikazom Raspeća iz XV. st. Na glavnom oltaru drveni rezbareni retabl Krunjenja Bogorodice iz sredine XVII. st., a na bočnom oltaru barokna skulptura Bogorodice s Djetetom. U crkvi Blažene Djevice Marije od Milosti nalazi se gotička skulptura sjedeće Bogorodice s Djetetom iz druge polovice XV. st. Na groblju je kapela sv. Stjepana, s drvenim rezbarenim polikromiranim oltarnim retablom iz XVII–XVIII. st.

Više informacija: www.reprezent.hr

JEZERO BUTONIGA - umjetno je jezero sagrađeno 1988. godine čija je osnovna namjena vodoopskrba. Glavni pritoci jezera su rijeka Butoniga, Dragućki i Račički potok. Slijev jezera Butonige nalazi se na nadmorskoj visini između 40 i 500 metara. Površina slijeva je 73 km2. Površina jezera pri normalnom usporu je 2,45 km2. Obujam akumulacije je 19,7 milijuna m3, od čega na mrtvi prostor za prihvat nanosa otpada 2,2 milijuna m3. Voda iz sustava Butonige distribuira se prema potrošačima većeg dijela Istre. Kapacitet vodoopskrbe je 1000 l/s. Na jezeru nije dozvoljeno kupanje ni ribolov.

Više informacija: www.ivb.hr

SOVINJAK je smješten u brdima iznad srednjega toka Mirne. Vlasnici feudalnog kaštela, koji se spominje 1195., bili su vazali akvilejskih patrijarha, a zatim je posjed postao dijelom Pazinske knežije. Uz kaštel (na položaju današnjega groblja) razvilo se seosko naselje, koje je u XV. st., kad je kaštel prestao postojati, opasano bedemima. U posjed Venecije prešao je 1508., kad je bio jedno od glavnih sela rašporskoga kapetanata. U XVI. i XVII. st. djelomično su ga naselili hrvatski prebjezi s područja pod osmanskom vlašću. Važnu obrambenu ulogu imao je za vrijeme Uskočkoga rata. Urbanistička shema sastoji se od blokova i nizova kuća smještenih uz uzdužnu komunikaciju koja se na sredini proširuje u trg s crkvom. Župna crkva sv. Jurja izgrađena je 1927. na mjestu starije iz 1556. Ima renesansni zvonik, građen 1557. po akvilejskom modelu (glagoljski natpis uništen je 1921). Kasnogotička kapela sv. Roka (poč. XVI. st.), šiljasto-bačvastoga svoda, ukrašena je zidnim slikama koje je 1571. izradio Domenicus Utinensis (Dominik iz Udina). Od svjetovne arhitekture vrsnoćom se ističu žitnica iz 1647., s kamenim reljefom raspela na pročelju, te nekoliko očuvanih baroknih i klasicističkih stambenih kuća i palača. U Sovinjskom Polju crkvica je sv. Stjepana, a u Sovinjskom Brdu sv. Jelene. Obje se spominju 1580. godine. 

Legenda kaže da je rimska carica Livia Drusilla naručivala i pila isključivo vino Pucinum iz Sovinjaka. Osim po proizvodnji vina, Sovinjak je znan i po proizvodnji vrhunskog „tekućeg zlata“ - maslinovog ulja.

ŠTRPED je naselje kraj Buzeta, smješteno podno Ćićarije na sjeverozapadnim padinama buzetske kotline. Šire područje bilo je naseljeno u prapovijesti i antici. Duhovno je središte crkva Sv. Duha, u istoimenom zaselku oko 1 km sjeverno od Štrpeda. Građena je u tri faze: od romaničke jednobrodne crkve sačuvan je zazidani bočni portal s kamenom lunetom. 1500. godine dograđeno je poligonalno kasnogotičko svetište i renesansna sakristija presvođena šiljastim svodom. U baroku je brod crkve zaključen stropom, a na pročelju je prigrađena lopica polukružna tlocrta. Među majstorskim znakovima uklesanima s vanjske strane apside nalazi se znak Majstora iz Kranja. Na glavnom oltaru nalazi se slika Bogorodice iz 1636. g.. Očuvani su i dijelovi starijeg oltara s početka XVI. st. te drveni rezbareni pozlaćeni bočni oltari. Do crkve je 1620. izgrađen samostan franjevaca konventualaca, uništen u požaru 1768. i napušten 1773.

Jugozapadno od Štrpeda nalazi se srednjevjekovni kaštel Petra Piloza (Kosmati Kostel), smješten na 119 m nadmorske visine. Zahvaljujući odličnom položaju iznad doline riječice Bračane, mjesto je bilo nastanjeno već u prapovjesno doba. Stoljećima je predstavljao odličan vojno - obrambeni položaj s kojeg se kontroliralo svako kretanje poljem ili cestom širom doline.  Tako je služio i za nadziranje cijele doline rijeke Mirne i središnje Istre akvilejskim patrijarsima u srednjem vijeku i Mlečanima u XV. st

Prvi pisani izvori spominju utvrdu – Ruin, još u X. st. Od tada pa do početka XIII. st., u Istri su se izmjenjivala razdoblja dugotrajnih borbi za nasljedno pravo vlasti između germanskih feudalnih obitelji, akvilejskih i gradeških patrijarha. Akvilejski patrijarh preuzeo je zamak 1208. g. i držao ga je u posjedu sve do 1420. g. kada ga je oduzela Venecija. Ime feudalca Vulingiusa de Petrapilosa, kao akvilejskog vazala, prvi se put pojavilo u spisu 1210. g.
Nakon 1420. g. kaštel Petrapilosa je prešao pod upravu Serenissime.
Godine 1440. mletački je dužd dodijelio Nicoli Gravisiju iz Pirana Castrum Petrapillosae u „vječni feud“ koji je sačinjavalo 12 sela na oko 89 km2 zemlje. Od tada su se izmijenili brojni nasljednici, a Kaštel je opstao sve do kraja XVIII. st., iako je prema nekim izvorima Kaštel izgorio u drugom desetljeću XVII. st. i poslije nije više bio obnavljan. Crkva Sv. Marije Magdalene koja se nalazi u sklopu kaštela Petrapilose ostala je u funkciji sve do 1793. g., iako se život u utvrdi ranije ugasio. U crkvici su nakon početka obnavljanja 1999. g., pronađeni brojni ostatci srednjovjekovnih fresaka koji se danas čuvaju u Zavičajnom muzeju u Buzetu.

U Selu Salež, nedaleko Štrpeda nalazi se Stup srama - jedini sačuvani stup sramote u obliku ljudske  Domaće stanovništvo naziva ga „Berlin“, po berlini, vrsti kočije s četiri sjedala koja je nekada vozila na relaciji Berlin – Pariz, a prema predaji, na takvim su se kolima kažnjenici izvrgavali ruglu. Isklesan je u bijelom kamenu, kakvog nema na području sela, a predstavlja ljudski lik sa kapom na glavi, poput turskoga fesa; lijevu ruku drži na prsima, gdje se nekada nalazio pričvršćen lanac za vezivanje kažnjenika, dok mu je desnica spuštena na tek naviješteni spolni organ. Gotovo nečitak latinski natpis isklesan na prsima kaže:

 ANO1769
 IVSTICIAM
 DILIGITE
 F.F.M.o BZ.o
 Ea.O C.G.e

Ovaj bi natpis mogao značiti: Pravda ovoj jadnoj pokrajini. 
Postoji i predaja kako je Berlin dovezen u Salež sav okićen cvijećem na kolima koja je vuklo šest najsnažnijih volova, a u povorci je bilo 18 djevojaka, odjevenih u bijelo.